Aktuelno

Aktuelno / 04/30/2020 / 1753

RENE MIJE - FRANCUZ KOJI JE OPISAO SRPSKA VINOGORJA

Rene Mije, francuski diplomata koji je 12. oktobra 1885. godine došao na službu u diplomatsko izaslanstvo Francuske u Beogradu se tada po prvi put susreo sa srpskim vinima. Njegova fasciniranost vinima iz Srbije, zemlje koju je do tada malo poznavao, ga je povela u sve vinarske krajeve Srbije, gde je imao priliku da se na licu mesta upozna sa tadašnjim stanjem vinogradarstva i vinarstva. 

U sklopu priprema za svetsku izložbu u Parizu 1900. godine, Rene Mije je dobio zadatak da pripremi detaljan vodič kroz srpsku ekonomiju i trgovinu, sa posebnim osvrtom na vinarstvo tog vremena koji će biti od koristi francuskim trgovcima vinom. Tako je u sklopu publikacije La Serbie Economique et Commerciale objavljen iscrpan prikaz Srbije, a nama je naročito važan deo koji se odnosi na vinarstvo.

S obzirom na značaj informacija sadržanih u ovom prikazu, prenosimo vam integralan tekst u prevodu na srpski jezik:

___________________________________________________

Srbija je vinodeljska zemlja koja se može uporediti sa Mađarskom i Dalmacijom. Premda je vinodelstvo tamo još u povoju, proizvodi njegovi zato ipak imaju ukus, jačinu i bogastvo koje im podiže prodnju u stranoj trgovini. Francuzi nisu bili poslednji da tome obrate veću pažnju, jer ima tome već više godina od kako naši trgovci iz Bordo-a i Set-a znaju kuda vodi put u dunavske vinograde. Godine 1888. sa Italijom teškoće u trgovačkim odnosima prinudile su te trgovce da pažljivo ispituju razne krajeve jevropske, ne bi li gde našli zamene talijanskim vinima. I dok su bordovski brodovi odlazili za Senjsku Rjeku te da tamo ukrcaju proizvode ugarske berbe, druge lađe koje bi najmili naši sunarodnjaci, verale bi se pod francuskom zastavom uz Dunav i pristajale bi u malim pristaništima, gde se nalaze izvozne tačke srpskih vina. Broj uverenja za to izdatih od strane francuskog Poslanstva u ovome međuvremenu svedoči o jednom kretanju poslova koji zaslužuju svaku pažnju.

Dakle, što se vina tiče, mi se nalazimo pred već vaspostavljenim odnosima između naših sunarodnjaka i srpskih proizvođača. S toga će naš zadatak u kome pogledu biti mnogo lakši, jer nećemo morati da im pokazujemo nove putove. Ali ono malo poznavanja što imaju o tome kraju, prinuđava ih vrlo često da se obraćaju raznim i vrlo skupim posrednicima. Pa onda, oni su samo dodirnuli krajeve vinodelske Srbije, i to u predelu koji je sredstvom Dunava sa morem spojen. Oni nikad nisu odlazili u srce Srbije gde međutim ima isto tako preporučljivih proizvoda, koji su mnogovrsniji nego oni iz Podunavlja.

Šta više, čoveka više iznenađuje kad, putujući u najmanje prolazne krajeve Srbije - na primer u okolini Kopaonika, koji deli južnu Srbiju od Novo-Pazarskog Sandžaka, od jedanput primeti, i to već na znatnoj visini, ogromne vinograde koji u nedogled pokrivaju kose i planinsko podnožje i bacaju obilato sjajno i debelo zelenilo na ono istočnim ognjem izgoreno zemljište. Tamo se u svima krčmama pije vino kao voda: to vino, koje je negde rumeno, lako pa i vkusno, a negde teško, gusto i puno tanina, moglo bi se popraviti malim ali veoma predsudnim primesama pa bi se od njega izradilo najizvrsnije vino.

To su prava zapuštena blaga, koja već odavna leže zaboravljena u najudaljenijim planinskim predelima koja su tako reći predata dobrodušnim poštenim i pitomim žiteljima tih krajeva kao jedna ostava čija im je vrednost nepoznata. Koliko li puta ostave grozd da na čokotu istrune a koliko opet beru najbolje i najgore zrelo i poluzrelo grožđe koje se posle u sirće pretvara! Kakvu ludu i opasnu slobodu uživa čokoće koje je napušteno volji preizobilne vegetacije i prinuđeno je da se njegova divna loza po blatu i prašini valja!

Međutim danas stvari drukčije stoje, jer sad železnica prolazi jednim delom tih plodnih predela. Može se reći da nastupaju dani kad će ti po prirodi odvažni i bistri žitelji odbaciti onu nehatnost, primiti suvremeno postupanje u vinodelstvu i odgovoriti pozivu strane trgovine. Rastućom potrebom našega narodnog trgovinstva, neumornim radom i nenadmašnim stručnim poznavanjem stvari mi bi smo trebali da budemo njiovi prirodni rukovoditelji, s izgledom na izvesnu i stalnu dobit, koja bi se pokazala na kraju takog filantropskog preduzeća. Naši će istraživaoci na njiovom putu naići na sporedne proizvode koje ne treba tako olako ispuštati iz vida, a to je rakija šljivovica i komovica po sve zdrava, prirodna, ne mešana i u opšte priznata na celome Istoku kao vrlo rasprostranjeno piće.

Razni krajevi srpskih vina

Površina koju danas zauzima vinodelstvo u Srbiji iznosi od prilike 98.326 hektara, što je vrlo malo kad se uze da je celokupna površina Kraljevine iznosi oko svojih 5 milijuna hektara.

U Srbiji ima 6 raznih vrsta vina. Evo njiovih raznih izvora: Negotin, Požarevac, Smederevo, Šumadija, Kruševac, Niš.

NEGOTINSKO VINO, koje je najpoznatije, dobija se iz ovih vinograda: Kobišnice, Mihajlovca, Badnjeva i Bratujevca.

Potrebno je da se naši trgovci upoznaju sa vrlo prostim načinom kojim se u tom kraju podiže loza, jer možda od njih zavisi da poboljšaju ta vina tim što će predloživši izvesna usavršavanja možda i sami hteti da što u tome pogledu učine.

Loze su male i guste, a vrlo retko koljem poduprte. Rezanje je dosta neuputno, jer mesto da se ostave po dva tri ogranka ne ostavlja se više no jedan. Pri rezanju služe se malim srpom, kosirom. Ručna testerica i makaze vrlo se retko upotrebljavaju. Zimi, stabla lozina zagrću se, što je uostalom uobičajeno u svima vinogradima u Srbiji osim u Župi.

Vinograd se okopava dva tri puta godišnje, i to u maju i junu. Treće okopavanje koje bi trebalo da se vrši u avgustu, vrlo se retko čini zbog toga što ima vrlo često kvara koje učine neuki i nesavesni radnici. Loze se sade u istom redu u odstojanju od 60 do 80 santimetara. Rastojanje između redova iznosi 65 do 75 santimetara. Umesto da se po vinogradima zasađuje drveće koje daje malo ladovine kao na primer breskva, a ono se gaje grdni orasi koji daju gustu ladovinu i sprečavaju sazrevanje grožđa.

Berba je obično u polovini septembra, ali se vrši vrlo nevešto. Mesto da se biraju zreliji delovi vinograda, i da se sačeka zrenje drugog dana, berba se čini u jedanput. Grožđe se baca u otvorene i proste sudove, a nema naročitih sprava za muljanje grožđa. Srbi se pri toj operaciji služe običnim drvenim maljem što ima tu rđavu stranu te ne može da odvaja zrno od peteljke. Muljača se vrlo retko upotrebljava, a grožđe se gazi nogama.

POŽAREVAČKA i SMEDEREVSKA vina mnogo su slična negotinskim vinima, ali bela vina pretežavaju u tome kraju. Postupanje pri gajenju skoro je isto. Među tim dozvoljava se lozi da više raste, i onda se koljem podupire.

Zemljište se bolje obrađuje, jer ga njegov krečni sastav čini mekšim i lakšim. Tu je zemlja mnogo sipkija i lakše se obrađuje. Pri trećem kopanju mesto da se svaka loza zasebno okopava, povlači se velika brazda duž celog reda. Osim toga, blizina Kraljevog vinograda koji leži u toj okolini daje najbolji primer za obrađivanje i onda nije čudnovato što proizvodi toga mesta imaju tu povlasticu da se delimično troše kao grožđe trapezno.

Tu se berba vrši u oktobru, što i jeste uzrok te se grožđe prodaje obično kao voće. Uostalom, zrnevlje je dosta krupno i prilično se održava, a u isto vreme ostane neoštećeno pri jesenjim kišama koje su tako škodljive po ostale vrste grožđa.

ŠUMADIJSKA, KRUŠEVAČKA i NIŠKA vina većinom su crna, ali ne tako zatvorena kao negotinska.

Način obdelavanja skoro je isti kao i kod spomenuti vinograda. Tu su loze mnogo manje i po tome nesnabdevene koljem. Kako je klima na toj zemlji mnogo umerenija, to se stabla loze nikad i ne okopavaju zimi. Ali zbog težine zemljišta i travuljina koje tu rastu u velikoj količini, vinogradi se moraju okopavati tri put preko godine.

Berba se vrši još nebrižljivije nego drugde. Grozdovi se nikad ne biraju i meša se sve zajedno, zrelo i nezrelo i trulo. Bačve u kojima se grožđe mulja u vrlo su rđavom stanju - niti se peru niti čiste, usled čega vino dobija neprijatan ukus i ne može dugo da se održi.

Iz navedenoga vidi se koliko je usavršavanje potrebno, a moguće da se izvrši u obrađivanju vinograda i vinodelja u Srbiji. Što se naši trgovci iz Bezija, Nargona, Seta i Bordoa koji tako mnogo upotrebljavaju srpska vina za primesu nezainteresuju za takvo usavršavanje?

Kad bi se na primer kakav francuski stručnjak nastanio u Srbiji i postao gospodar od nekoliko vinograda, mogao bi da kupuje vina od proizvođača i na posletku obdelavao bi ih na način koji bi bio najpodesniji da mogu da izdrže izvoz. Svojim mušterijama davao bi objasnjenja i u pogledu obrađivanja njiovih vinograda. Tako na primer odvraćao bi ih da sade mladice na skoro krčenom zemljištu. Savetovao bi ih da sađenje vrše u ravnoj liniji i u ravnom odstojanju, a ne da sađenje vrše u svima pravcima i bez svakog reda, kao što se to viđa naročito po južnim krajevima Kraljevine; da berbu vrše u zgodno vreme; da peteljke odvajaju; da upotrebljavaju samo čiste sudove i da pažljivo postupaju pri pretakanju, itd.

Vrste vina koje bi se mogle izvoziti

Prema zvaničnoj carinskoj statistici, neka nam je dozvoljeno na prvome mestu da prikažemo ovaj komparativni spisak o izvozu srpskih vina u god. 1881.

Do god. 1886 bilo je nemoguće pratiti trag ovome izvozu, jer u raznim carinarskim nadleštvima koja su beležila pošiljanja ovih proizvoda nije nikad bila beležena ona država u kojoj se vino slalo. Od tog pak vremena na ovamo vrlo su stroge naredbe izdavate u tome pogledu, tako da se za ove poslednje tri godine tačno zna za one francuske kuće koje su nabavljale srpska vina. Tako je na primer u 1886. god. na celokupnu izvoznu vrednost od din. 857.653 Francuska udelovala sa više od din. 607.000 za količinu od 27.346 hektolitara. Ostalo je unešeno u račun Švajcarske, a može se slobodno reći da je i od tog jedan deo uvežen u Francusku.

U godini 1887, na celokupni izvoz od 463.552 dinara, Francuska je označena sa jednom vrednošću od 298.880 dinara, to jest 15.311 hektolitara, a Švajcarska za 305.692 dinara.

Međutim, potreba u kojoj smo se našli godine 1888. da srpske izvoze primoramo da budu snabdeveni uverenjima o njihovim izvorima dala nam je mogućnost da tačnije saznamo stanje ove stvari. Tako je u rečenoj godini poslanstvo izdalo 21 uverenje o tome odakle je proizvod i tom je prilikom konstantovano da je izveženo svega do 4.727 buradi u iznosu od 38.000 hektolitara. Prema tome izlazi da je dvogubo više uveženo za Francusku nego što je to bilo u godini 1887. Izvežena vina većinom behu negotinska.

Kao što se iz prednjeg spiska vidi, izvoz srpskih vina znatno se menja iz godine u godinu. To bi se moglo pripisati dvama uzrocima, prvo većoj ili manjoj obilnosti berbe i većem ili manjem traženju od strane stranih kupaca, a naročito Francuza. Međutim, bujno rastenje poručbina nije povuklo sa sobom i srazmerno povišenje u cenama srpskih vina, kao što će se to uvideti malo dalje.
Sad ćemo da ispitujemo i po vinodelskim zonama kakvoće i cene vina koje se u Srbiji nalaze.

Do danas najpoznatija vina srpska u Francuskoj, to su jedino vina negotinska.

Naročito trgovci iz Bordoa cenili su odavno izredne osobine ovoga vina, a i danas se ono s pravom ceni zbog rezultata koje daje pri mešanju sa drugim vinima.
To je vino zagasito rumeno i zbog toga se naziva "crno" pod kojim ga nazivom tamošnji svet poznaje. Sadrži vrlo mnogo tanina, šećera i alkohola, što i čini te se daje izvoziti i mešati.
U opšte se drži, da za vreme prevoza ne gubi ni jedne od svojih osobina. Evo u ostalom raznih, najnovijih zvaničnih analiza iz četiri negotinska izvora.

Proizvođenje negotinskog vina dostiže godišnje 30.000 do 40.000 hektolitara crnog i 15 do 20.000 belog vina, i to na površini vinograda od 10.000 hektara najmanje. Na žalost, od 1876. god. na ovamo pojavila se filoksera i u tim krajevima.

Do danas su crna vina ponajviše izvožena, a bela su obično potrošena u zemlji.

Po najnovijem zvaničnom kursu, cene crnim vinima koja su kupovana od proizvođača bile su na negotinskom trgu u srednju ruku 20,50 dinara po hektolitru.

Cena belome vinu na istoj pijaci bila je 18.50 po hektolitru.

Vina se kupuju od pritežaoca obično u buradima, bilo za gotovo bilo u zamenu za robu od iste vrednosti, a kupuju ih trgovci koji vode trgovinu na veliko a nastanjeni su ili u Negotinu ili u okolini. Ovi drže vina u podrumima i čekaju velike poručbine iz inostranstva, a naročito iz Francuske. I tako prodaju ta vina stranim kućama sa 20 do 25% dobiti.
Dešava se da francuske kuće koje čine poveće nabavke vina šalju i svoje izaslanike na pijacu u Negotin. Ovaj onda sam kupuje i plaća u gotovu, neposredno proizvođačima, služeći se pri tome jednim komisarom srpskim, koji mu se nalazi pri ruci kao tumač. Ovaj se nagrađuje za svoje zauzimanje na ime proviziona 2% od ukupne vrednosti kupljenog vina, što je u ostalom dosta mala nagrada. U tim slučajevima, agenti imaju običaj da pre ekspedovanja vina dodaju u svako bure izvesnu količinu alkohola koji ponesu iz Francuske za tu celj. Primesa alkohola ima taj zadatak da vino lakše izdrži transportovanje koje je prilično daleko za mlada vina.

Druge kuće izbegavaju te prilično zamašne troškove koje iznuđava šiljanje naročitog agenta, pa se služe posredništvom kakvog komisijonara koji je stalno nastanjen u Srbiji. U tome slučaju i s toga što se vino plaća proizvođačima u gotovu, te su kuće primorane da u kakvoj banci ili novčanom zavodu u Srbiji ostave izvesnu sumu novaca i da svome komisionaru otvore izvesan kredit radi kupovanja vina.

Poslednji ovaj način manje je probitačan nego prvi, jer držimo da bi naši trgovci uvek bolje uradili da pošlju poverljive ljude na lice mesta. Jer nema sumnje da bi više pažnje koja bi se poklonila poslovima bolji i umesniji izbor i urednija ekspedovanja potpuno im naknadili ove žrtve.

Kao što je poznato, trgovački odnosi između Francuske i Negotina postoje od više godina, pa nema izgleda da će novo sagrađena solunska železnička pruga izmeniti pravac vinima koja se dobijaju iz tih krajeva. Negotin ima izlaza na Radujevačko pristanište koje leži na Dunavu ispod Đerdapa, te se tako za vreme velikih voda viđaju u tome pristaništu često brodovi od prilično velike zapremine. Meseca maja 1888. godine došla su u Radujevac dva parobroda svaki od 600 tona. Prvi, "Unitas", bio je norveški parobrod kog je zakupila bila jedna francuska kuća. Polazeći iz svog pristaništa, bio je natovaren praznim vrećama ukrcanim u Engleskoj i praznim buradima ukrcanim u Nantu. Put od Nanta do Radujevca prešao je za 25 dana, računajući tu 3 dana odmora za snabdevanje ugljena. Brod ovaj, pošto je praznu burad punio srpskim vinom, vratio se, kako se govori, put Norveške, ali opet za račun jedne francuske kuće. Zakupnina je bila 8.75 din za prenos 1 tone vina.

Taj brod, koji je u 1887. prevalio isti put, nije imao da plaća naknadnih taksa pri izlazu iz Suline, na utoku Dunava. Ali, 1888. godine, administracija evropske dunavske komisije tražila je da joj plati izvoznu taksu u 1.25 din na jednu tonu, usled čega je poslat protest srpskoj vladi.

Drugi brod imenom "Liberte" došao je iz Francuske i odneo svoj tovar u Francusku.

Drugi su izvori tako reći nepoznati u inostranstvu zbog toga što nema veza koje bi olakšavale izvoz vina. Kako su ti predeli ispresecani najglavnijom prugom srpskih željeznica, ove će sirovine moći da nađu sebi izlaza na solunskom pristaništu.

Ploveći uz desnu obalu dunavsku, iznad Đerdapa, a ne daleko od pruge Smederevo-Velika Plana koja spaja dunavska zabrežja sa glavnom prugom Beograd-Solun, nailazimo najpre na požarevačke vinograde. U tome kraju proizvodi se crno i belo vino koje je vrlo lako; a ovo poslednje troši se na mestu kao i ono u Negotinu. Što se pak crnog vina tiče, koje je do sad imalo jedini izvoz na austro-ugarsko zemljište, ono je manje zagasito ali je bogatije sa alkoholom i lakše je, a sadrži više šećera no negotinsko. Evo mu zvanične analize:

Odgovarajuća površina zasađenih vinograda iznosila je pre nekoliko godina do 8.000 hektara, a jednu petinu od toga poništila je filoksera. Vrednost celokupnog proizvođenja iznosi do 25.000 hektolitara godišnje.

U 1888. god. crno vino iz tog kraja bilo je prodavano na požarevačkoj pijaci za prosečnu cenu od 20 dinara hektolitar, a belo vino prodavano je po 12,50 din. hektolitar.

Kao i u Negotinu, isto tako ima i u Požarevcu nekoliko trgovaca koji skupljaju crna vina koja kupuju od proizvođača pa ih posle prenose u Austriju. No ovi posrednici nemaju ni iz daleka onu važnost koju imaju posrednici u Negotinu. Vrlo često austrijski trgovci odlaze na lice mesta radi nabavke vina kod samih proizvođača. Ta se vina posle upotrebljavaju za mešanje sa karlovačkim-sremskim vinima.

Francuska bi trgovina trebala da se koristi ovim izvozom preko solunske pruge.

Nastavivši put uz desnu obalu Dunava, izići ćemo na smederevske vinograde, čiji proizvodi imaju izvoz na istom pristaništu. Vina toga kraja mogu da se izvoze i preko pruge Smederevo-Velika Plana i tako preći na veliku prugu Beograd-Solun.

U ovim vinogradima sazrevaju samo bela vrlo mirisava vina zlatnožute boje, sa dosta alkohola i malo šećera; imaju vrlo prijatan ukus, ali nisu bila predmetom ozbiljnije izvozne trgovine, bar ne za dalja odstojanja jer su jako osetljiva.

Procenjena površina smederevskih vinograda iznosi 8 do 10.000 hektara koji daju blizu 20.000 hektolitara vina godišnje. Međutim, u ovom je kraju filoksera učinila najveću pustoš. Može se reći da je to pustošenje poništilo najmanje jednu četvrtinu pomenutih vinograda, a po kazivanju tamošnjeg sveta, filoksera se najpre ovde pokazala pri svome prelazu u Srbiju. Veli se da je preneta u stranoj lozi.

U tome kraju Kralj ima lep i veliki vinograd koji je divno uređen, po primeru naših bordovskih vinograda. Ali, na žalost, pokraj svih predostrožnosti, ni njega nije filoksera poštedila. Zaraza ova poništila je više od polovine ovoga divnog imanja.
God. 1888. zvanični kurs smederevske pijace pokazuje nam srednju cenu od 15 din. po hektolitru.

U severnom pravcu, a neprestano idući uz Dunav, na sredokraći između Smedereva i Beograda, naići ćemo vinograde ritopečke i gročanske koji se nalaze na produženju pomenutih zabrežja. Prema navedenome, ovi proizvodi mogu da biraju jedan od dvaju izlaza.

Ova su vina zagasito rumena. Tako su nalik na negotinska vina, da ih vrlo često pomešaju. Imaju iste osobine kao i negotinska, s tom razlikom što su malo lakša, i što su jako mirisava. Evo im analize:

Obrađivane površine može da se proceni 4 do 5.000 hektara, koji daju godišnje do 15.000 hektolitara. U god. 1888. srednja cena tim vinima bila je 17.50 din hektolitar.

Ova vina najvećim delom skuplja g. Golubović koji je i sam pritežilac velikih vinograda. Međutim, on ne može da prikupi ceo berićet, te tako manji proizvođači prodaju svoje vino bilo na beogradskoj bilo na smederevskoj pijaci.

Do sad su vina smederevska i ritopečka bila isključena iz velike izvozne trgovine, zbog saobraćajnih teškoća, ali izgleda da izlaz na Solun obećava da će zauzeti ono mesto koje im dolikuje.
U okolini Beograda nalaze se i drugi vinogradi kao i u drugim okruzima, npr. u Šapcu i Valjevu. Ali zbog rđavog obdelavanja,pokraj izredne kakvoće zemljišta, ta se vina troše na mestu; i izgleda da bar za sad ne mogu da podnesu izvoz.

Ne mislimo da tu zastanemo: preći ćemo odmah na vina koja se nalaze u sredini kraljevine, i to u blizini željezničke pruge Beograd-Solun tj. na šumadijska vina. Pod tim se imenom razumu proizvodi koje daje nekadanja pokrajina tog imena, čije je središte Kragujevac.

Glavnija su mesta ovim vinima: Topola, Banjani, Orašje, Venčani, Stragari.

Kako su ovi razni proizvodi između sebe mnogo slični, to ćemo da proučimo onaj od tih proizvoda koji je znamenitiji i poznatiji u Srbiji. Usled nedostatka saobraćajnih sredstava, još je malo poznato u Jevropi vino iz Stragara koje je crno, vrlo lepe boje, sadrži mnogo tela, i to tanina, šećera i alkohola. Do danas, to je vino većim delom trošeno u samoj zemlji, a naročito u kragujevačkom okrugu. Danas pak, blagodareći povoljnijim okolnostima koje su stvorene time što je sagrađena željeznica između Lapova i Kragujevca koja veže ovu varoš sa glavnom prugom, nadati je se da će taj proizvod imati lepu budućnost.
Evo analize stragarskim vinima:

Površina šumadijskih vinograda može da se proceni na 12 do 14.000 hektara sa godišnjom proizvodnjom od 30 do 40.000 hektolitara. U ovome kraju nema skoro ni traga od filoksere. U 1888. god, srednje cene kragujevačke pijace nisu prelazile sumu od 16,15 din. po hektolitru.

Polazeći južno, naći ćemo kruševačka vina koja su više poznata pod imenom "župska vina". Najglavniji izvori kruševačkih vina jesu ovi: Trstenik, Jasika, Stalać, Vrbnica, Drenča, Brčevo, Botunja, Trebetin, Mramoš.

Ovi razni izvori mogu da se karakterišu jednim opštim opisom: ta su vina dosta crna, opora, sadrže mnogo alkohola i veliku količinu tanina. Može se s tvrđenjem reći da su to srpska vina kao i niška, koja sadrže najviše tanina. Još nisu izvožena i malo su poznata u Evropi, ali zbog blizine Stalaća nadati je se da će skoro izaći iz dosadanje skrivenosti. Evo analize nekih od tih vina:

Celokupna površina župskih vinograda procenjena je 7 do 800 hektara, a godišnja proizvodnja iznosi do 16.000 hektara. Filoksere u tom kraju nema. Po zvaničnom srpskom pijačnom kursu od 1888. god. ta su vina bila prodavana na kruševačkoj pijaci po 20 din. hektolitar. Međutim, valja napomenuti da ova cena, koja je vanredno velika, dolazi otuda što je berba god. 1887 bila veoma slaba, jer u običnim prilikama srednja cena tih vina ne prelazi 16 do 17 dinara hektolitar.

Polazeći neprestano željezničkom prugom u južnom pravcu, dolazimo na raskršće u Nišu. Jedan ogranak pruge upravljen je na Solun i prolazi Vranju, a drugi prelazi preko Bugarske i sastaje se sa carigradskom prugom. Svi proizvodi što se nalaze na ovoj južnoj strani Srbije, čije je središte Niš, mogu da se uvrste u opšti naziv "niška vina". Vinogradi ovi daju crnog i belog vina. Crno vino ima vrlo lepu boju, sadrži mnogo šećera i tanina, no malo alkohola. Poznato je sa svog osobitog prijatnog mirisa. Evo im analize:

Na niškoj pijaci vino je prodavano po 16,75 dinara hektolitar.

Belo vino ima vrlo prijatan miris i ukus i lepu bledožutu boju; sadrži malo tanina i alkohola, ali mnogo šećera, tako da je vrlo podesno za primesivanje. Evo mu zvanične analize:

Cena ovome vinu na niškoj pijaci bila je prema zvaničnim podacima od 1888. god, 15,50 din. hektolitar.

Ukupna površina vinograda južne Srbije iznosi do 30.000 hektolitara od kojih je jedna polovina belog a druga crnog vina. Filoksera se još nije pojavila u tome kraju. Do sad su ta vina obično bila trošena u zemlji. Kupuju se od malih proizvođača ili od g. Tutunovića u Nišu, koji je i sam veliki pritežalac vinograda. Taj trgovac skuplja u opšte vina od manjih proizvođača i prodaje ih sa izvesnom dobiti (20%) trgovcima iz unutrašnjosti.

Bila nam je namera da do sad govorimo samo o glavnijim vinima srpskim i da ih pokažemo francuskoj trgovini. Naši trgovci poznaju samo negotinska vina, koja s pravom cene. Prećutali smo ostale vinograde što se nalaze po raznim krajevima Kraljevine i koji predstavljaju površinu od 14.000 hektara, koji dopunjuju gorepomenutih 80.000 hektara. Slabe strane ovih vina sprečavaju njihov izvoz.
Francuska trgovina trebala bi da oceni: da li bi bilo korisno da se posluži novim izlazom na jegejsko more, te da izvuče sebe koristi od ovih raznih vina, koja su davala vrlo dobar rezultat kad su bila eksportovana. Jedino saobraćajne teškoće sprečavale su zamašnije razviće takvih pokušaja. Solunska pruga biće tek onda od koristi, kad se tarifa znatno spusti. Za sada pak tarife čine svaki saobraćaj skoro nemogućim.

Nezavisno od predhodećih opštih objasnenja koja su grupisana po prirodi proizvoda, držali smo za korisno da opišemo proizvodnju južne Srbije, to jest onih okruga koje je Srbija prisvojila posle berlinskog ugovora i koji, iako su skoro oslobođeni i vrlo primitivni, kako u privrednom tako i u trgovinskom pogledu, ipak mogu svojim geografskim položajem da jednoga dana postanu središtem najglavnije ekonomne delatelnosti na Balkanskom Poluostrvu. Mi smo uostalom izneli u izobilju važnost Niša, gde se ukrštaju željezni putevi za Carigrad i Solun.

Podatci koji se odnose na ovaj interesantni predeo najviše se tiču izvoznih proizvoda. Iste je pokupio naš vicekonsul u Nišu, g. Lakar. Kako prisajedinjeni okruzi potpadaju u pogledu uvozne trgovine još pod Beograd, to naš zastupnik nije morao da prati razvoj onih poslova čije je središte na drugome mestu. S druge pak strane, pribeleške njegove o poljoradnji koje je izradio u svome području, vrlo su značajne s pogledom na budućnost zemlje.

S toga smo pretpostavili da beleške iznesemo u njihovoj celini, onako kako ih je g. Lakar pokazao, iako znamo da će to biti ponavljanje onoga što smo već spomenuli o celoj Srbiji, samo s tom dobiti što obaveštenja dobivena na licu mesta potvrđuju i dopunjuju naše opšte poglede. Osim toga, naši trgovci koji bi vršili svoje poslove u Solunu i koji bi se nalazili u neposrednom dodiru sa južnom Srbijom, biće bez sumnje obradovani kad nađu grupisane sve podatke koji se na ovaj predeo odnose.

Posle okruga kragujevačkog i smederevskog, okruzi niški i pirotski zauzimaju prvo mesto u redu vinodelskih okruga. U njima se proizvode bela i crna vina obične kakvoće no koja bi se dala poboljšati. Njiova cena menja se između 9 i 12 dinara hektolitar.

Način gajenja vinograda jako je izopačen, kao i ostalih poljskih proizvoda. Valja odbaciti onaj način neracionalnog mešanja ploda kao i neumešnu upotrebu rasada. Okopavanje, a naročito rezanje - dve tako važne operacije ne vrše se kako bi trebalo. Plevljenje je nepoznata stvar. Berači bacaju u muljaču zeleno, zrelo i trulo grožđe i ne vrše nikad krunenje zrnevlja od peteljaka, koje je ponekad tako potrebno. Što se pak tiče negovanja vina posle berbe, ono nije nikakvo. Podrumi se vrlo retko provetravaju, a burad se održavaju vrlo nebrižljivo, a time se i tumači ona sklonost k usirćetavanju i kratko održavanje vina iz tih krajeva.

Niško i pirotsko zemljište prepuno je brežuljaka i kosa koje su vrlo podesne za gajenje vinograda, jer se ni filoksera nije još tu pojavila, pa je doista žaliti što su vinogradari dostojni toga imena u tako malenom broju.

Zavođenje boljitka onemogućeno je usled krajnjeg rasparčavanja imovine i usled skoro potpunog nedostatka kapitala. U niškom, pa ni u pirotskom vinogradskom okrugu, nema ni jednog vinograda od značajnijeg prostora.

Jedini izvoz do danas sastoji se od nekoliko hektolitara poslatih u Hamburg, Štetin i Solun, koje privatnim, koje radi probe.

Proizvodnja tih dvaju okruga, niškog i pirotskog, iznosi u koliko je to moglo da se sazna, do 670.000 hektolitara belog i crnog vina, od kog se troši na mestu 350.000 hektolitara.Tu se pokazuje višak od 220.000 hektolitara vina koje stoji na raspoloženju izvoznoj trgovini i koje se raznosi po onim delovima Srbije u kojima nema vinograda. Niti strane države niti Francuska nisu do sad imale udela u izvesnoj trgovini vina iz ovih predela.

Jedini pokušaj za izvoz u našu zemlju učinila je u 1887. god. jedna kuća iz Bordoa koja je tada kupila 600 hektolitara crnog vina. Usled nekog nesporazuma i izvesnih teškoća koje su se pojavile pri samom ekspedovanju, zaključeni posao između bordovskog trgovca i g. Tutunovića bio je napušten.

Dole označeni spisak koji je sastavljen na osnovu najnovije statistike kao i podaci koji su pokupljeni na licu mesta pokazuje u hektolitrima količinu crnih i belih vina koja stoje na raspoloženju u okruzima pirotskim i niškim i od kojih bi francuska trgovina mogla da izvlači koristi.

Na 220.000 hektolitara koji sastavljaju višak proizvoda za mesnu potrošnju, ima 85.000 hektolitara, to jest skoro jedna trećina crnog vina i to jedinog koje bi bilo podesno za francusku trgovinu.
Da li su ta vina potrošljiva? - Ja držim da jesu, pokraj njihovih nedostataka, koji bi se dali popraviti ili ukloniti boljim gajenjem i većom brižljivošću. Međutim, kako ta vina nisu bogata u bojama, to bi valjalo izbirati najviše vina zagasite boje. Za sad se ne može tačno odrediti da li su vina ovog kraja podesna za primesu i da li mogu da izdrže transportovanje. To će iskustvo već pokazati.

Kakav zastupnik francuskih kuća koji bi bio stalno nastanjen u Srbiji i kome bi pomagala kakva zvanična merodavna ličnost, uspeo bi, nadam se, da preinači naviku srpskih vinodelaca i da zavede bolji način postupanja pri izradi i održanju vina.

Vinodelci imali bi nesumnjive koristi kad bi sledovali savetu čije bi izvršenje olakšalo prođu njihovog berićeta.

Uopšte se drži da bi laka vina iz niškog kraja mogla da nađu izlaza u Bugarskoj, i nadati je se da će im jednog dana granica ove države biti otvorena i da će snabdevati Sofiju i njenu okolinu gde je gajenje vinograda manje rasprostranjeno.

Kao što se vidi, ocene g. Lakarove dosta su povoljne za srpsko vinodelje.

Pošto je Srbija i sama vinodeljska zemlja, to se vrlo malo uvozi stranih vina. Tako je god. 1886. uvoženo ukupno vina za sumu od 400.000 din, od kojih pada na Austro-Ugarsku sve osim 5.000 dinara za vina koja su uvožena iz Francuske, i to iz Bordoa, Burgundije i Šamapanje. Nije čudo što Mađarska, usled svoje blizine, daje takođe srpskoj potrošnji izvesne vrste vina. To su obično jevtina vina, koja su mnogo lakša nego ona što ih Srbija proizvodi.

(1889)

_________________________________________

 




NAZAD NA KATEGORIJU

Tomislav Ivanović

Nagrađivani vinski novinar, kritičar i saradnik odabranih vinskih magazina. Autor i urednik vebsajta www.vinopedia.rs. Nosilac WSET3 sertifikata. Član Udruženja somelijera Vojvodine. Sudija na nacionalnim i internacionalnim vinskim takmičenjima. Vodi radionice i predavanja na temu vina Srbije i Balkana. Lokalni partner organizacije Wine Mosaic. Suosnivač Međunarodnog dana prokupca.

Pročitajte i druge članke iz ove rubrike:


SPASIMO STARE VINOGRADE SRBIJE PROČITAJ VIŠE


NAŠLI SMO ANTIGONU IZ ORAHOVCA PROČITAJ VIŠE


SRPSKO VINO KOŠTA 100 EUR - I ŠTA ĆEMO SAD? PROČITAJ VIŠE


MOŽE LI VINO BEZ BURETA? IMA LI ALTERNATIVE? PROČITAJ VIŠE


SANTOMAS - CRVENA VINA ISTRE PROČITAJ VIŠE

Sledeći članak
Prethodni članak

Nagrade